Kultura

• 

  Pri izradi plana i programa kulturnih manifestacija Ustanova vodi računa o realiziranim zadacima iz prethodnih godina, o zadovoljavanju šarolikog ukusa te o nužnom usaglašavanju želja i potreba sa finansijskim mogućnostima. Također se vodi računa o pripremi i realizaciji programa koji mora zadovoljiti različite spolove, uzraste, nacionalnu i vjersku šarolikost, osobe sa posebnim potrebama itd.. 

KULTURNE AKTIVNOSTI CENTRA

   - Promocije knjiga koje su izašle u izdanju naše kuće ili drugih izdavača,

   - Obilježavanje značajnih datuma (Dan nezavisnosti, Dan brigade, Dan Općine, Međunarodni Dan bijelog štapa, Dan Državnosti, Dan rudara...),

   - Partnerski odnosi na velikim kulturnim manifestacijama (književni susreti Lejla Avdić...),

   - Saradnja sa Udruženjima i vjerskim zajednicama,

   - Organiziranje književnih manifestacija,

   - Otkrivanje i afirmacija mladih telanata,

   - Organizacija pozorišnih predstava.

 

 Kultura i subkultura

    „Ko god da govori o kulturi ovoga grada neizostavno će govoriti o dobrim infrastrukturnim pretpostavkama za upražnjavanje različitih kulturnih sadržaja, pa će reći da imamo prekrasnu pozorišnu salu Radničkog doma sa oko 600 mjesta, biblioteku sa mnogo knjiga, kinosalu sa oko 500 mjesta, radio stanicu koja ima duboku tradiciju, povijest banovićkog kulturnog amaterizma također je duboka, izdavaštvo je prvi put pokrenuto u povijesti Banovića koncem prve decenije 20. stoljeća... a o kulturnim manifestacijama govorit će uglavnom u perfektu, (skoro pa i u pluskvamperfektu) kako smo imali limenu glazbu, gradski hor, nižu muzičku školu...
    Materijalno siromaštvo te granične situacije kao što su ratovi, kuge i slične društvene bolesti uvijek su ključale kulturom. To je apsurd i fenomen za dobru naučnu ekspertizu, apsurd koj nije mimoišao ni Banoviće. S obzirom da je, po procjenama ekonomskih stručnjaka, postratno doba daleko teže nego ratno, i s obzirom da je privredni razvoj u interakciji sa kulturom, ne treba nikoga čuditi poslijeratna kulturna stagnacija jer novac je bio potreban za podizanje porušenog, izgradnju kuća, puteva, mostova, džamija...
     Naučni i tehnološki napredak – koji je u međuvremenu, zahvaljujući munjevitom protoku informacija, od svijeta napravio malo selo – potisnuo je tradicionalne oblike kulture: kina, filharmonije, opere i baleti su na izdisaju. I to se vidi u gradovima puno većim od Banovića.
    Znajući sve to treba imati na umu riječi prof. dr. Abdulaha Šarčevića, jednog od najvećih beha filozofa: Porijeklo nade je u rezignaciji i nezadovoljstvu, stoga se nadamo da će u gradu crnog zlata za vrlo kratko vrijeme zapuhati povoljni vjetrovi u jedra kulturnoj barci. Buduću da imamo hardware, odnosno infrastrukturu, te software, odnosno mlade i talentirane kulturne djelatnike čije vrijeme tek dolazi, nadati se da je pred našim gradom ružičasta kulturna perspektiva koja se gradi upravo strpljivošću.
   Etimologija riječi kultura vodi nas u latinski jezik i sugerira značenje koje se kosi sa našom predodžbom, colere na latinskom znači: uzgajati, njegovati, u početku sa značenjem – obrada polja. I danas ćemo u jeziku sresti termin „poljoprivredna kultura“. Prvi ga je upotrijebio rimski filozof Ciceron, ali se sve više počeo koristiti i za označavanje“ kulture duha“ u smislu obrazovanja, obrade duha.
    Kultura je najbitnija čovjekova odrednica jer nijedna druga vrsta ne posjeduje kulturu. Kultura dolazi do izražaja tek u odnosu prema društvenoj sredini – uzajamna interakcija. To ne znači da kultura ne sadrži komponentu indivudalnosti. Kultura se definira sa stanovišta raznih nauka: antropologija, filozofija, historija...)

Definicija
   Pod kulturom podrazumijevamo skup svih onih procesa, promjena i tvorevina koje su nastale kao posljedica i duhovne intervencije i ljudskog društva.

Osnovni smisao kulture je olakšati održanje, produženje i napredak ljudskog društva.

   Kultura je historijska i dinamička, dakle razvojna kategorija. Za sociološku definiciju kulture od značaja je i činjenica da su fizički nosioci kulture određeni pojedinci ili određene grupe, koje mogu biti uže ili šire. Nosilac opće kulture je čovječanstvo, a podkulture ili subkulture koje mugu biti nacionalne, klasne i profesionalne, također se dijele po

a) oblastima: jezik, umjetnost, nauka, moda, religija, sport...

b) po vremenskoj dimenziji: antička, srednjevjekovna, moderna, renesansa..

c) po nosiocima: omladinska, seoska, gradska, radnička, istočnjačka, mediteranska, kolonijaistička...

    Čovjek je i korisnik (uzima) i stvaralac (daje) kulture. Čovjek je jedino živo biće u prirodi koje stvara kulturu i koje nije u stanju zasnovati svoj život izvan kulture. Čovjek je i prirodno i društveno biće, dok su sva ostala bića prirodna.
    Čovjek je „animal simbolicum“ – simbolička životinja, jer stvara simbole. Cjelina svih tih simbola stvara kulturu.
   Najglasniji kritičari banovićke kulture, oni koji ponavljaju fraze poput mantri: „U Banovićima se ništa ne dešava“, zapravo su najneupućeniji i najnekompetentniji kritičari. Za njih uvijek postoji odgovor, jer oni su samo „kolekcionari pozivnica“, a pozivnice su aspirin za njihovu taštinu i snobizam. Treba im postaviti jednostavno pitanje: da li su došli na kulturnu manifestaciju barem onda kad je ulaz besplatan i kad im je donesena ulaznica „na noge“, a da ne postavljamo pitanje: – da li su ijednom iz svog džepa izdvojili marku za kakvugod kulturnu manifestaciju: kinopredstavu, pozorišnu predstavu ili kakav koncert?
   Opći trend kulturne apstinencije na prostorima ex Jugoslavije je sociološki, filozofski, etnološki, ekonomski, pa ako hoćete i politički determiniran, no on ne amnestira skrštene ruke kulturnih djelatnika. Kulturni djelatnici zapravo i ne sjede nikad skrštenih ruku: kultura je njihovo radno mjesto, oni se samo u njoj hoće i mogu ispoljiti i oni su – više nego konzumenti kulture – žedni kulture.
    Banovići zapravo imaju kulturnu scenu i ona je itekako živa, i problem nije u onima koji kulturu proizvode, jer oni će je proizvoditi uvijek i uprkos svemu, zato što to čine ponajprije iz ljubavi, problem je u onima koji kulturu konzumiraju, odnosno u onima koji bi je trebali konzumirati. Ako današnjeg kulturnog konzumenta stavite pred jednostavnu, a tako složenu dilemu: da li će otići na koncert neko prekodrinske razgolićene turbofolkerice i platiti za to ulaznicu 15,00 KM, ili će uz pozivnicu otići besplatno na književnu večer na kojoj gostuje Abdulah Sidran, jedan od najvećih beha pjesnika i scenarista, šta mislite gdje će otići.
    Televizija, internet, kućno kino tri su kuge koje razaraju kulturno tkivo današnjeg čovjeka i maligno ga razjedaju. Mi kulturni djelatnici imamo odveć donqijoteovsku zadaću: pronaći neki novi antibiotik koji će podići čovjeka iz postelje, odlijepiti mu daljinski od ruke i dovesti ga u pozorište, kino, u galeriju, u prirodu, na književnu večer.
   Poznato je da bilo kakva komunikacija podrazumijeva učešće najmanje dva subjekta. Kakvog onda smisla ima pričati nešto do čega ti je jako stalo, ako te nema ko slušati. I u kulturi je kao i u govornoj i svakoj drugoj komunikaciji, ma kako to apsurdno zvučalo, važniji onaj koji sluša od onoga koji govori. Šta će ti saobraćajni znak ako nema vozača na cesti.“ (S.Berbić)